dr. sc. Dinko Đurđević, MBA: osnivač i direktor kompanije Green Sustainable Solutions d.o.o.

 

Razgovor vodila:
Lidija Zelić
Udruženje Biogas Srbija

 

Regionalna saradnja za mene ima zaista veliku vrednost, pre svega kroz razmenu znanja, povezivanje sa stručnjacima koji se susreću sa sličnim izazovima i mogućnost da zajedno pokrenemo konkretne inicijative. U razgovorima sa kolegama iz susednih zemalja često prepoznajem dileme koje i sama pokušavam da razrešim, ali i iskustva koja mi pomažu da ih sagledam drugačije. Naša tržišta su mala i fragmentisana, a mnogi izazovi zajednički. Zato verujem da znanje koje stičemo može da vredi mnogo više kada ga delimo i na njemu gradimo nove mogućnosti za ceo region.
Posebno su mi dragoceni susreti u kojima postoji otvorenost da se govori i o uspesima, ali i o onome što nije išlo kako smo očekivali. Kroz takve razgovore bolje razumemo jedni druge, gradimo poverenje i prepoznajemo gde bismo mogli da udružimo snage. Za mene upravo tu počinje saradnja koja može da traje.
Takav je bio i razgovor sa dr. sc. Dinkom Đurđevićem, MBA, osnivačem i direktorom kompanije Green Sustainable Solutions d.o.o. Njegovo međunarodno iskustvo i način na koji povezuje energetiku, cirkularnu ekonomiju i bioekonomiju podstakli su me da teme kojima se svakodnevno bavim sagledam iz šire perspektive.
Razgovarali smo o biogasu, biometanu i vodoniku, otpadu kao resursu i iskustvima iz Hrvatske koja mogu biti korisna Srbiji. Kroz sve ove teme otvaralo se i pitanje šta možemo da postignemo zajedno. Posebno mi je blizak njegov stav da regionalnu saradnju treba da pokreću stvarni zajednički interesi, a neke od njih prepoznali smo upravo u ovom razgovoru. Volela bih da takvim prilikama dajemo više prostora, da učimo jedni od drugih i da iz tih susreta nastaju projekti koji donose konkretnu korist sredinama u kojima radimo.

 

Dinko, kako je tekao vaš karijerni put od profesionalnih početaka u Energetskom institutu Hrvoje Požar do danas i šta vas je motivisalo da se posvetite obnovljivim izvorima energije?

Svoj profesionalni put započeo sam nakon studija ekoinženjerstva, koji je bio snažno usmjeren na inženjerski pristup zaštiti okoliša. Energetika me oduvijek zanimala, pa sam prvo ozbiljnije iskustvo stekao u Energetskom institutu Hrvoje Požar, gdje sam radio na obnovljivim izvorima energije i projektima koji su povezivali tehnička rješenja s energetskom politikom i europskim razvojnim smjerovima.
Vrlo rano sam shvatio da energetsku tranziciju nije moguće promatrati samo kroz pojedinačne tehnologije. Nije dovoljno izgraditi više solarnih elektrana ili vjetroelektrana; potrebno je razumjeti kako će se energija integrirati u sustav, tko će je koristiti te kakav će biti utjecaj na gospodarstvo i krajnje korisnike. Upravo me ta potreba za povezivanjem tehničkog, ekonomskog i okolišnog aspekta najviše privukla ovom području.
Kasnije sam se kroz rad u Hydrogen Europe intenzivnije usmjerio na vodik, posebice njegovu primjenu u mobilnosti i razvoj europskih vodikovih projekata. Paralelno su me pratili kružno gospodarstvo, energetsko korištenje otpada, baterijski sustavi, njihova reciklaža i ponovna uporaba te bioekonomija. Ta se poveznica nastavila i kroz doktorat, koji je bio usmjeren na energetsku i materijalnu oporabu otpadnih tokova i na pitanje kako različite tehnologije vrednovati u stvarnim lokalnim uvjetima.
Danas kroz Green Sustainable Solutions upravo te teme pokušavam promatrati zajedno. Vjerujem da će budućnost energetike biti integrirana i decentralizirana, uz lokalnu proizvodnju, skladištenje, pametno upravljanje i bolje korištenje lokalnih resursa. Kada pogledam cijeli dosadašnji put, zajednička nit zapravo je stalno ista: kako pojedinačnu tehnologiju pretvoriti u dio funkcionalnog i održivog sustava.

„Vrlo rano sam shvatio da energetsku tranziciju nije moguće promatrati samo kroz pojedinačne tehnologije; potrebno je razumjeti kako će se energija integrirati u sustav, tko će je koristiti te kakav će biti utjecaj na gospodarstvo i krajnje korisnike.“

Nakon rada u Hrvatskoj, karijeru ste nastavili u organizaciji Hydrogen Europe. Na koje oblasti je vaš rad tamo bio usmeren i kako je to iskustvo doprinelo vašem razvoju kao stručnjaka za obnovljive izvore energije?

Rad u Hydrogen Europe bio je važna faza mog profesionalnog razvoja jer sam energetsku tranziciju počeo promatrati iz stvarno europske perspektive. Moj rad bio je prvenstveno usmjeren na primjenu vodika, posebno u mobilnosti, ali i na razvoj šireg vodikovog ekosustava kroz velike europske projekte i inicijative.
Tamo sam još jasnije vidio da kod novih energetskih tehnologija nije dovoljno promatrati samo tehničku stranu. Možete imati kvalitetan elektrolizator i proizvesti obnovljivi vodik, ali ako nema korisnika, infrastrukture, dovoljno obnovljive energije i održivog poslovnog modela, cijeli lanac teško može funkcionirati. To je iskustvo dosta utjecalo na moj kasniji pristup projektima: tehnologija je važna, ali jednako je važno razumjeti gdje se uklapa i koji konkretan problem rješava.
Doline vodika dobar su primjer takvog pristupa jer povezuju proizvodnju i potrošnju energije na određenom području, uz industriju, promet i druge korisnike. Hydrogen Europe mi je zato najviše pomogao da prijeđem iz razmišljanja o pojedinačnim tehnologijama prema razmišljanju o cijelim sustavima i istodobno mi dao vrijedan uvid u to kako nastaju, strukturiraju se i razvijaju veliki europski projekti i međunarodna partnerstva.

„Tehnologija je važna, ali jednako je važno razumjeti gdje se uklapa i koji konkretan problem rješava.“

Osnivanjem kompanije Green Sustainable Solutions započeli ste novo poglavlje svoje karijere. Šta vas je motivisalo da uđete u preduzetništvo i koje ste profesionalne ambicije želeli da ostvarite kroz sopstvenu kompaniju?

Osnivanje Green Sustainable Solutionsa za mene je bilo prirodan nastavak svega što sam do tada radio, iako u početku nije bilo zamišljeno kao neka dugoročno razrađena vizija. Kroz rad na europskim projektima često sam susretao isti problem: postoji dobra tehnologija, kvalitetna ideja ili stvarna potreba na terenu, ali nedostaje netko tko će sve to povezati u provediv projekt i pronaći odgovarajuće partnere i financiranje.
Tu sam vidio prostor za vlastitu kompaniju. Motivacija nije bila samo veća samostalnost i stvaranje nečega svojega, nego mogućnost da biram teme na kojima želim raditi i povezujem energetiku, kružno gospodarstvo, bioekonomiju, mobilnost i nove tehnologije. Važna mi je bila i mogućnost da s partnerima radim od početne ideje, a ne tek kada je projekt već gotovo definiran.
Od početka mi je bilo važno da GSS ne bude klasična konzultantska tvrtka koja samo napiše projektnu prijavu. Ambicija je uključiti se od razvoja ideje i konzorcija, preko financiranja i upravljanja projektom, do pitanja kako će se rezultat nakon projekta stvarno koristiti i razvijati dalje. Upravo mi je pretvaranje početne ideje u konkretan međunarodni projekt jedan od dijelova poduzetništva koji me najviše motivira, osobito kada projekt na kraju stvori nešto što ostaje i nakon završetka financiranja.

„Osnivanje Green Sustainable Solutionsa za mene je bilo prirodan nastavak svega što sam do tada radio.“

Koji projekat ili profesionalno dostignuće biste izdvojili kao posebno važno u svojoj karijeri? Šta je bio vaš lični doprinos i zbog čega ste na taj rezultat posebno ponosni?

Jedan od projekata koji bih svakako izdvojio je DanuP2Gas. Taj projekt mi je bio svojevrsna prekretnica jer me značajnije usmjerio prema vodiku, ali i prema širem, holističkom promatranju energetskih sustava.
Posebno mi je bilo zanimljivo povezivanje različitih energetskih tokova i tehnologija. Vodik se nije promatrao izolirano, nego u kombinaciji s biomasom, bioplinom i mogućnošću proizvodnje i korištenja biometana. To mi je vrlo rano pokazalo da budućnost energetike vjerojatno neće biti u jednoj tehnologiji, nego u njihovom pametnom povezivanju i u tome da se svaki lokalni resurs koristi tamo gdje daje najveću vrijednost.
Meni osobno taj je projekt bio važan i zato što sam kroz njega počeo puno intenzivnije povezivati tehničke teme koje sam do tada uglavnom promatrao odvojeno. Upravo to širenje perspektive smatram jednim od najvažnijih rezultata: projekt me nije samo uveo dublje u područje vodika, nego je značajno oblikovao način na koji danas pristupam razvoju energetskih projekata.
DanuP2Gas mi je otvorio širi pogled na energetsku tranziciju i usmjerio me prema razmišljanju o tome kako lokalni resursi mogu postati dijelovi istog sustava. Nakon tog projekta vodik je postao jedno od važnijih područja mog profesionalnog interesa, što me kasnije dovelo i do rada u Hydrogen Europe. Zato ga ne izdvajam samo kao važan projekt, nego kao projekt koji je snažno odredio smjer mog daljnjeg profesionalnog razvoja.

„Budućnost energetike vjerojatno neće biti u jednoj tehnologiji, nego u njihovom pametnom povezivanju i u tome da se svaki lokalni resurs koristi tamo gdje daje najveću vrijednost.“

Koje projektne inicijative trenutno zaokupljaju vašu pažnju i šta biste izdvojili kao posebno zanimljivo (bilo zbog novih tehnologija, partnerstava koja razvijate ili problema za koje tražite rešenja)?

Trenutno me najviše zaokupljaju projekti koji povezuju energetiku, kružno gospodarstvo, bioekonomiju i održivu mobilnost. Radi se o temama od bioplina, biometana i vodika, preko baterija i njihove reciklaže, do energetskih zajednica, fleksibilnosti sustava i lokalne proizvodnje energije. Zajedničko im je to što se sve manje mogu razvijati kao potpuno odvojena područja.
Najzanimljiviji su mi projekti u kojima se više tehnologija može povezati u jednu funkcionalnu cjelinu. Primjerice, solarna elektrana, baterija, električna vozila i upravljanje potrošnjom mogu se gledati zasebno, ali povezani stvaraju decentralizirani sustav koji bolje koristi lokalno proizvedenu energiju i rasterećuje mrežu. Slična logika vrijedi i u bioenergiji, gdje se bioplin, biometan, biomasa i vodik u određenim uvjetima mogu nadopunjavati.
Posebno mi je zanimljivo kada projekt ne kreće od pitanja koju tehnologiju želimo demonstrirati, nego od stvarnog problema koji treba riješiti. To može biti preopterećenje mreže, neiskorišten otpadni tok, potreba industrije za dekarbonizacijom ili pitanje što napraviti s baterijama nakon prve faze korištenja. Takav pristup obično dovodi i do kvalitetnijih partnerstava.
Sve više pažnje posvećujem i poslovnim modelima. Dobra tehnologija nije dovoljna ako ne postoji korisnik, tržište ili financijski održiv način primjene. Upravo su mi zato najzanimljiviji projekti koji istodobno imaju tehnološku, okolišnu i ekonomsku logiku.

„Dobra tehnologija nije dovoljna ako ne postoji korisnik, tržište ili financijski održiv način primjene.“

Bavite se različitim načinima korišćenja otpada kao resursa, a ta tema je bila i predmet vašeg doktorskog istraživanja. Šta vas je podstaklo da odaberete ovu temu i kako bi rezultati istraživanja mogli da unaprede postojeću praksu upravljanja otpadom?

Tema mog doktorata prirodno je proizašla iz područja kojima sam se profesionalno bavio – energetike, gospodarenja otpadom, bioekonomije i kružnog gospodarstva. Zanimalo me kako odabrati najbolje rješenje kada za isti otpadni tok postoji više mogućih tehnologija, a svaka ima svoje tehničke, ekonomske i okolišne prednosti i nedostatke. U praksi odluka rijetko ovisi o samo jednom kriteriju, pa mi je upravo ta kompleksnost bila posebno zanimljiva.
Zato sam razvio model za odabir tehnologija održivog iskorištavanja otpadne biomase i otpadnih voda u svrhu energetske i materijalne oporabe. Model istodobno uzima u obzir tehnološke, socioekonomske i okolišne kriterije te ih prilagođava konkretnim lokalnim uvjetima. Cilj nije bio razviti samo akademski alat, nego pristup koji može pomoći pri stvarnim investicijskim odlukama.
Takav pristup mi je važan jer kružno gospodarstvo ne bi trebalo svoditi na jednostavnu poruku da otpad treba ponovno iskoristiti. Pitanje je na koji način ga iskoristiti, uz koju tehnologiju, uz koje troškove i s kakvim ukupnim učinkom na okoliš i lokalnu zajednicu. Rješenje koje je dobro na jednoj lokaciji ne mora biti najbolje na drugoj.
Jedan od smjerova kojim sam se dodatno bavio bila je oporaba fosfora iz mulja otpadnih voda. To je dobar primjer kružnog gospodarstva: resurs važan za poljoprivredu završava u otpadnom toku, a moguće ga je vratiti u gospodarski ciklus. Za mene je upravo to suština kružnog gospodarstva – ne samo pronaći način kako zbrinuti otpad, nego prepoznati koje resurse već imamo u sustavu i kako ih ponovno iskoristiti na ekonomski i okolišno opravdan način.

„Za mene je upravo to suština kružnog gospodarstva – ne samo pronaći način kako zbrinuti otpad, nego prepoznati koje resurse već imamo u sustavu i kako ih ponovno iskoristiti na ekonomski i okolišno opravdan način.“

Biogas povezuje oblasti kojima se bavite: energetiku, upravljanje otpadom i bioekonomiju. Koje prednosti biogasa, po vašem mišljenju, još nisu dovoljno prepoznate ili iskorišćene u našem regionu?

Bioplin mi je posebno zanimljiv jer na jednom mjestu povezuje energetiku, gospodarenje otpadom, poljoprivredu i bioekonomiju. Mislim da je njegova najveća nedovoljno iskorištena prednost u tome što ga se još uvijek prečesto promatra samo kao gorivo za proizvodnju električne energije, dok je stvarna vrijednost puno šira.
Dobro postavljeno bioplinsko postrojenje može istodobno koristiti poljoprivredne ostatke i organski otpad, proizvoditi električnu i toplinsku energiju, omogućiti proizvodnju biometana, smanjiti emisije metana te kroz digestat vratiti dio hranjivih tvari u poljoprivredu. Ako se pritom pronađe i lokalni korisnik topline ili biometana, ukupna vrijednost takvog sustava značajno raste.
Regija za to ima dobru osnovu zbog snažne poljoprivredne i prehrambene proizvodnje te raspršenih izvora biomase. To otvara prostor za decentralizirane sustave u kojima se lokalna sirovina koristi lokalno, a energija ili gorivo ostaju blizu mjesta proizvodnje. Dodatna vrijednost bioplina je i njegova fleksibilnost, jer se proizvodnjom može upravljati više nego kod sunca i vjetra. Upravo zato ga ne vidim kao konkurenciju tim izvorima, nego kao tehnologiju koja ih u određenim sustavima može vrlo dobro nadopuniti.

S obzirom na vaše iskustvo u oblasti vodonika, biogasa i biometana, gde vidite mogućnosti njihovog povezivanja u konkretnim projektima i pod kojim uslovima bi takvi projekti bili opravdani?

Povezivanje vodika, bioplina i biometana posebno mi je zanimljivo upravo zato što sam se s takvim konceptima susreo kroz DanuP2Gas. Jedan od dobrih primjera je korištenje biogenog CO₂ koji nastaje pri pročišćavanju bioplina u biometan. Taj se CO₂ može povezati s obnovljivim vodikom i kroz metanaciju pretvoriti u dodatni metan koji se može koristiti u postojećoj infrastrukturi. Time se istodobno bolje koristi biogeni ugljik i povećava količina korisnog proizvoda.
Druga mogućnost je povezivanje bioplinskog postrojenja s lokalnom proizvodnjom obnovljive električne energije. Višak energije iz sunca ili vjetra može se koristiti za proizvodnju vodika, dok bioplin ili biometan daju stabilniji i upravljiv dio sustava. Takvi koncepti mogu biti posebno zanimljivi u poljoprivrednim područjima ili industrijskim zonama, gdje na malom prostoru postoji više različitih izvora i korisnika energije.
Ali tehnologije ne treba povezivati samo zato što je to tehnički moguće. Ključna pitanja su postoji li dugoročno dostupna lokalna sirovina, dovoljno obnovljive energije, korisnik za proizvedeni vodik ili biometan i može li cijeli sustav ekonomski funkcionirati. Važno je i koristiti postojeću infrastrukturu gdje god je to opravdano, umjesto stvarati novi sustav samo zato što je tehnološki zanimljiv. Tek kada su ti uvjeti ispunjeni, kombinacija tehnologija postaje stvarno održiv energetski model.

„Mislim da je njegova najveća nedovoljno iskorištena prednost u tome što ga se još uvijek prečesto promatra samo kao gorivo za proizvodnju električne energije, dok je stvarna vrijednost puno šira.“

Koje iskustvo iz Hrvatske biste izdvojili kao korisno za dalji razvoj biogas i biometan sektora u Srbiji?

Jedna od važnijih lekcija iz Hrvatske je da se razvoj sektora bioplina ne bi trebao dugoročno temeljiti samo na poticajima za proizvodnju električne energije. Takav model je u početnoj fazi pokrenuo investicije i razvoj tržišta, ali sljedeći korak mora biti širi: korištenje topline, razvoj biometana, bolja uporaba digestata i povezivanje s lokalnim korisnicima.
Srbija zbog razvijene poljoprivrede i prehrambene industrije ima vrlo dobru osnovu za takve projekte. Prednost je što dio razvojnog puta može preskočiti i odmah razvijati projekte koji valoriziraju cijeli lanac, a ne samo električnu energiju. Posebno bih naglasio potrebu da se projekti razvijaju oko lokalno dostupne sirovine i stvarnih korisnika, kako bi se izbjegli nepotrebni transport i ovisnost o samo jednom izvoru prihoda.
Ključan preduvjet je stabilan regulatorni okvir. Ovakve se investicije planiraju na dvadeset ili više godina, pa investitor mora imati jasnu sliku o pravilima, priključenju na mrežu, standardima kvalitete i dugoročnom tržištu. Kod biometana je to posebno važno jer se razvoj tržišta ne može odvojiti od pitanja infrastrukture i mogućnosti njegove uporabe u industriji i prometu. Upravo tu vidim priliku za novu generaciju projekata koji će biti više decentralizirani i snažnije povezani s lokalnim gospodarstvom.

„Jedna od važnijih lekcija iz Hrvatske je da se razvoj sektora bioplina ne bi trebao dugoročno temeljiti samo na poticajima za proizvodnju električne energije.“

Kada biste mogli da pokrenete jedan projekat koji bi povezao zemlje regiona, kakav bi to projekat bio i u kojim oblastima vidite najviše prostora za regionalnu saradnju?

Kada bih mogao pokrenuti jedan regionalni projekt, usmjerio bih ga na mrežu decentraliziranih energetskih i resursnih hubova koji bi povezivali energiju, bioekonomiju i kružno gospodarstvo. Ne bih razvijao jedno isto rješenje za sve zemlje, nego bi svaka lokacija koristila ono što joj je lokalno dostupno i najlogičnije.
Negdje bi fokus bio na bioplinu i poljoprivrednim ostacima, negdje na biometanu i prehrambenoj industriji, negdje na oporabi resursa iz otpadnih voda, a negdje na povezivanju obnovljive električne energije, vodika i biogenog CO₂. Zajednička vrijednost bila bi u tome da se različita lokalna rješenja razvijaju prema istoj metodologiji, uspoređuju i zatim prenose u druge zemlje i regije. Tako bi svaka demonstracijska lokacija rješavala lokalni problem, ali bi istodobno stvarala znanje korisno za cijelu regiju.
Važan dio projekta bio bi i razvoj poslovnih i financijskih modela. Tehnologije uglavnom već postoje; puno je teže dokazati pod kojim uvjetima ih je moguće dugoročno koristiti bez trajne ovisnosti o projektnom financiranju. Zato bi uz tehničke pilote trebalo razvijati modele ulaganja i regulatorne preporuke.
Zemlje regije imaju slične izazove, ali i slične resurse te kvalitetne stručnjake, kompanije i fakultete. Zato bih volio da regionalna suradnja bude manje vođena logikom da partneri iz više zemalja moraju biti uključeni zato što to natječaj traži, a više stvarnim zajedničkim interesom. Ako projekt pokaže da se lokalni resursi mogu pretvoriti u energiju, gorivo ili nove proizvode na ekonomski održiv način i zatim replicirati na drugim lokacijama, tada ima puno veću vrijednost od projekta koji završi samo izvještajem.

„Zemlje regije imaju slične izazove, ali i slične resurse te kvalitetne stručnjake, kompanije i fakultete. Zato bih volio da regionalna suradnja bude manje vođena logikom da partneri iz više zemalja moraju biti uključeni zato što to natječaj traži, a više stvarnim zajedničkim interesom.“